U predgrađu Budimpešte, u mirnom mjestu Cinkota, početkom 20. stoljeća živio je čovjek čije će ime postati sinonim za jednu od najjezivijih kriminalističkih priča u europskoj povijesti. Béla Kiss bio je naizgled ugledan građanin, vješt limar, obrazovan i šarmantan susjed.

Iza te besprijekorne fasade, međutim, krio se proračunati predator, serijski ubojica koji je namamio, opljačkao i ubio najmanje 24 osobe, a njihova tijela desetljećima skrivao u metalnim bačvama. Njegovi zločini, otkriveni usred kaosa Prvog svjetskog rata, i njegov misteriozni nestanak stvorili su legendu o "Vampiru iz Cinkote“, čovjeku koji je zauvijek iščeznuo, ostavivši iza sebe samo pitanja i grobnicu od metala i alkohola.

Béla Kiss rođen je 1877. godine u mjestu Izsák, u tadašnjoj Austro-Ugarskoj, od oca Jánosa Kissa i majke Verone Varge. Oko 1900. godine preselio se u Cinkotu, gdje je brzo stekao reputaciju marljivog i pouzdanog limara.

Visok, plavokos i naočit, smatran je poželjnim neženjom, a njegovi sugrađani opisivali su ga kao ljubaznog, obrazovanog i ugodnog sugovornika, iako pomalo povučenog.

Vodio je vlastiti obrt, redovito je ispunjavao svoje obveze i nije imao dugova, što ga je činilo uglednim članom zajednice. Osim svoga zanata, gajio je i interes za astrologiju i okultne prakse, što je njegovoj samozatajnoj osobnosti dodavalo notu misterije, ali nije izazivalo sumnju.

Ženio se barem dva puta i imao je dvije kćeri, Aranku i Ilonku. Godine 1912., nakon što ga je, kako je tvrdio, druga supruga Marie, 15 godina mlađa od njega, napustila i pobjegla u Ameriku s ljubavnikom, Kiss je unajmio domaćicu, gospođu Jakubec.

Ona je primijetila da njezin poslodavac vodi prepiske s brojnim ženama i da neke od njih povremeno dovodi u svoj dom.

Ipak, imala je vrlo malo kontakta s tim posjetiteljicama i nije previše zadirala u privatnost svoga gazde. Susjedi su također primijetili neobičnu stvar: Kiss je na svom imanju počeo gomilati velike metalne bačve. Kada ga je lokalna policija pitala o njima, spremno je odgovorio da u njima skladišti benzin, pripremajući se za nestašice koje će sigurno donijeti nadolazeći rat. U napetoj političkoj klimi koja je prethodila Prvom svjetskom ratu, njegovo je objašnjenje zvučalo sasvim razumno.

Iza maske pristojnog obrtnika, Kiss je vodio dvostruki život. Još od 1903. godine počeo je u novinama objavljivati oglase pod pseudonimom Hoffman. Predstavljao se kao usamljeni udovac koji traži partnericu za brak, a njegovi oglasi bili su pažljivo sročeni kako bi privukli točno određeni tip žena: uglavnom sredovječne udovice, financijski neovisne, ali socijalno izolirane i bez bliske rodbine koja bi primijetila njihov nestanak. Njegova korespondencija, kasnije pronađena, otkrila je da je bio u kontaktu s najmanje 74 žene, a vjeruje se da je primio više od 170 bračnih ponuda.

Njegov modus operandi bio je metodičan i okrutan. Nakon što bi uspostavio kontakt, svojim bi šarmom i lažnim obećanjima uvjerio žene da mu pošalju novac ili čak prepišu svoju imovinu. Jedna od žrtava prodala je svoj posao prije planiranog vjenčanja. Neke je potom namamio u svoj dom u Cinkoti. Policijski zapisi kasnije su pokazali da su dvije njegove žrtve čak pokrenule sudski postupak protiv njega zbog prijevare, no obje su netragom nestale prije nego što su slučajevi dospjeli na sud.

Iako je godinama varao žene, čini se da je njegov ubilački nagon posebno eskalirao nakon navodnog odlaska njegove supruge Marie. Istina je bila daleko strašnija: kada je otkrio da ga vara s mladim umjetnikom po imenu Bikari, Kiss ih je oboje zadavio. Oni su postali među njegovim poznatim žrtvama, a njihov bijeg u Ameriku bio je samo priča kojom je prikrio dvostruko ubojstvo. Nakon toga, prevara više nije bila dovoljna. Svaka žena koja bi došla u njegovu kuću postala je žrtva. Gušio ih je golim rukama ili užetom, a njihova tijela skrivao na najbizarniji mogući način.

Godine 1914. izbio je Prvi svjetski rat i Béla Kiss je unovačen u austrougarsku vojsku. Svoju kuću i sve što je u njoj, uključujući metalne bačve, ostavio je na brigu domaćici, gospođi Jakubec. Dvije godine kasnije, u srpnju 1916., u Cinkotu je stigla vijest da je Kiss vjerojatno poginuo ili zarobljen na srpskom bojištu. Njegov stanodavac, Márton Kresinszky, odlučio je da je vrijeme da kuću iznajmi novom stanaru i krenuo je u čišćenje imanja. Sjetivši se Kissovih zaliha goriva, a znajući za nestašicu, odlučio je provjeriti sadržaj sedam velikih bačvi.Uz pomoć susjeda, ljekarnika Béle Takácsa, sjekirom je pokušao otvoriti jednu od nepropusno zatvorenih bačvi.

Čim je poklopac popustio, iz unutrašnjosti je suknuo nesnosan smrad raspadanja. Užasnuti, pozvali su policiju. Istragu je preuzeo šef budimpeštanskih detektiva, Károly Nagy. Kada su policajci u potpunosti otvorili prvu bačvu, unutra su, na opći užas, pronašli tijelo zadavljene žene uronjeno u drvni alkohol.. Sljedećih šest bačvi krilo je istu stravičnu tajnu. Pretragom cijelog imanja otkriven je ukupan i konačan broj žrtava: 24 tijela umotana u platno i pažljivo 'ukiseljena'.

Slavni mađarski pisac Frigyes Karinthy, koji se zatekao na mjestu događaja, kasnije je opisao morbidnu scenu: promatrao je kako se sadržaj bačvi istresa na stol za obdukciju, primjećujući preciznost  s kojom je ubojica 'spakirao' svoje žrtve.

Otkriće u Cinkoti šokiralo je javnost, a detalji koji su uslijedili samo su produbili užas. Policija je na vratovima nekih žrtava pronašla ubodne rane te utvrdila da su tijela bila 'isušena' od krvi, što je odmah dovelo do teorija o vampirizmu i nadimka koji će Kissa pratiti zauvijek – Vampir iz Cinkote.

Gospođa Jakubec, tvrdeći da nije znala ništa o ubojstvima, otkrila je policiji postojanje tajne sobe u koju joj je Kiss strogo zabranio ulazak. Unutra nije bilo novih tijela, ali je pronađen svojevrsni arhiv zla: police pune knjiga o otrovima i tehnikama davljenja, album s fotografijama i pisma koja je razmjenjivao sa 74 žene.Detektiv Nagy odmah je obavijestio vojsku da uhiti Kissa ako je još živ.

No, potraga se pokazala nevjerojatno teškom; ime Béla Kiss bilo je izuzetno često u Mađarskoj, a ratni kaos otežavao je provjeru identiteta. U listopadu 1916. Nagy je primio dojavu da se Kiss oporavlja od ozljeda u jednoj srpskoj vojnoj bolnici. Policija je odmah poslana na lokaciju, ali stigla je prekasno.

Kiss je pobjegao, a kako bi lažirao vlastitu smrt i zavarao trag, u svoj je krevet podmetnuo leš drugog vojnika. Nakon tog smjelog bijega, kao da je progutala zemlja. Godinama su se pojavljivale glasine i navodna viđenja.

Godine 1920. jedan vojnik iz Francuske Legije stranaca prijavio je da je služio s kolegom po imenu Hoffman, koji se hvalio svojom vještinom korištenja garote i odgovarao Kissovom opisu. Prije nego što je policija stigla, Hoffman je dezertirao. Neki su tvrdili da je viđen u Rumunjskoj ili da je umro od žute groznice u Turskoj.

Posljednje i najpoznatije navodno viđenje dogodilo se 1932. godine. Detektiv za ubojstva iz New Yorka, Henry Oswald, bio je uvjeren da je prepoznao ostarjelog Bélu Kissa kako izlazi iz postaje podzemne željeznice na Times Squareu. Prije nego što ga je uspio sustići, misteriozni čovjek nestao je u vrevi velegrada. Njegova sudbina, kao i točan broj njegovih žrtava, do danas ostaju nepoznati.

*uz korištenje AI-ja