Dok su plovili preko lagune na Maršalovim Otocima, duboko u središtu Tihog oceana, policajci su u nevjerici promatrali prizor na palubi ispred sebe. Nije se mogla sakriti činjenica da je čovjek koji je sjedio pred njima bio na moru iznimno dugo vremena. Kosa mu je bila zapetljana i stršala je u zrak poput grma, a brada mu se kovrčala u divljem neredu. Gležnjevi su mu bili natečeni, zglobovi na rukama tanki, a hodao je uz velike poteškoće. Bio je dezorijentiran i govorio je samo španjolski, pa je lokalnim stanovnicima u početku bilo teško razumjeti tko je i odakle je došao.

Bio je to Salvador Alvarenga, 37-godišnji ribar iz El Salvadora, koji je 17. studenoga 2012. napustio obalu meksičke države Chiapas u malom ribarskom čamcu s Ezequielom Córdobom. Čak 14 mjeseci poslije, 30. siječnja 2014., isplivao je na atol Ebon, najjužniji atol Maršalovih Otoka. Njegov je čamac do tada prešao, odnosno plutao, tisućama kilometara otvorenog Pacifika. Sam Alvarenga tvrdio je da je od meksičke obale do Ebona prešao oko 10.500 kilometara, dok su se u različitim izvještajima pojavljivale i veće procjene.

Kasnije računalne simulacije oceanskih struja i vjetrova pokazale su da je takav put fizički moguć.

Alvarenga je na moru proveo točno 438 dana. Time je postao čovjek čiji je slučaj široko dokumentiran kao jedno od najdužih poznatih preživljavanja u otvorenom moru. Njegova priča ipak nije odmah prihvaćena bez pitanja. Naprotiv, kada se pojavio na Ebonu, neki su dužnosnici i promatrači otvoreno sumnjali da je njegov iskaz u cijelosti točan. S vremenom su, međutim, pronađeni brojni elementi koji su njegovu priču učinili mnogo uvjerljivijom, među njima i činjenica da je meksička služba doista imala evidentiran nestanak ribarskog čamca s dvojicom muškaraca 17. studenoga 2012. te da su računalni modeli pokazali da bi vjetrovi i oceanske struje mogli odnijeti takav čamac upravo prema području Maršalovih Otoka.

Plutajući preko Tihog oceana, gledajući kako se mjesečeva svjetlost mijenja iz noći u noć, Alvarenga je, prema vlastitom svjedočenju, prolazio kroz razdoblja teške depresije, očaja i suicidalnih misli. No preživljavanje u svijetu gladi, žeđi, oluja, morskih životinja, halucinacija i ekstremne samoće malo ga je pripremilo za ono što ga je čekalo nakon spašavanja: međunarodnu slavu, golem interes medija i višegodišnju raspravu o tome što se zapravo dogodilo na malom čamcu.

Nekoliko dana nakon spašavanja Alvarenga se suočio sa svjetskim medijima. Odjeven u široku smeđu majicu koja je skrivala njegovo mršavo tijelo, polako je, uz pomoć drugih, izlazio iz čamca i kretao se prema obali. Njegov izgled odmah je podsjetio mnoge promatrače na filmsku predstavu brodolomca, a u medijima se ubrzo pojavila i usporedba s Tomom Hanksom iz filma "Brodolom života". 

Alvarenga je na Ebon stigao iscrpljen, dehidriran i s natečenim nogama i stopalima, ali njegovo opće fizičko stanje bilo je iznenađujuće dobro s obzirom na ono što je tvrdio da je preživio. Kasniji liječnički pregledi u Maršalovim Otocima i El Salvadoru pokazali su da je imao anemiju, dehidraciju, bolove i oticanje zglobova, ali nisu otkrili očekivani potpuni fizički kolaps. Liječnici su upravo zato bili fascinirani njegovim stanjem.

Njegova priča imala je dovoljno čvrstih elemenata da se ne može jednostavno odbaciti kao izmišljotina. Postojala je prijava nestanka, postojala je potraga, postojali su ljudi koji su ga poznavali u meksičkom ribarskom selu, a pronađeni čamac odgovarao je opisu plovila na kojem je tvrdio da je krenuo. Meksički službenici potvrdili su da je 17. studenoga 2012. prijavljen nestanak dvojice ribara tijekom lošeg vremena. Potraga je bila intenzivna, ali je zbog loše vidljivosti obustavljena nakon početnih dana; kasniji izvještaji navodili su da se za nestalim ribarima tragalo otprilike dva tjedna.

Još je važnije bilo ono što se dogodilo nakon njegova pronalaska. Istraživači s International Pacific Research Centera Sveučilišta Hawaiʻi u Mānoi ubacili su u računalni model 16 virtualnih plutajućih objekata, postavljenih jugozapadno od meksičke obale u približno vrijeme kada je Alvarenga tvrdio da ga je oluja odnijela. Velik dio simuliranih putanja tijekom sljedećih 13 mjeseci završio je u blizini Maršalovih Otoka, a neke su prolazile vrlo blizu Ebona. Znanstvenici su zaključili da njegova tvrdnja o putovanju od Meksika prema Ebonu odgovara tadašnjim obrascima vjetrova i oceanskih struja. To nije dokazalo svaki detalj njegova iskaza, ali je pokazalo da je sama putanja sasvim fizički moguća.

Njegova duga i strašna odiseja započela je kada je Alvarenga 17. studenoga 2012. isplovio iz ribarskog područja Costa Azul, na pacifičkoj obali meksičke države Chiapas. Bio je iskusan ribar koji je godinama radio na moru i namjeravao je provesti otprilike dva dana, u ribolovu. Cilj su bili morski psi i druga velika riba.

Njegov uobičajeni partner za ribolov, Ray Perez, prema Alvarenginu iskazu nije mogao krenuti, pa je u posljednji trenutak dogovorio putovanje s Ezequielom Córdobom. Córdoba je bio mnogo manje iskusan u dubokomorskom ribolovu i prema kasnijim izvještajima imao je oko 22 godine. U nekim prvim izvještajima njegova je dob pogrešno navođena, a meksička službena dokumentacija također je sadržavala neslaganja oko identiteta i dobi, zbog čega su se u prvim danima nakon pronalaska pojavljivale različite brojke.

Alvarengin čamac bio je dug oko sedam metara, napravljen od stakloplastike i bez kabine. Bio je to tip otvorenog ribarskog čamca kakav se koristio u tom dijelu Meksika. Prema rekonstrukciji Jonathana Franklina, autora knjige 438 Days, na brodu su se nalazili deseci litara benzina i vode, oko 23 kilograma srdela za mamac, stotine udica, ribolovna struna, harpun, tri noža, kante, mobilni telefon, GPS uređaj, dvosmjerni radio i velika količina leda. Na brodu je bilo i oko 91 kilogram leda.

Ono što je trebalo biti relativno kratko ribolovno putovanje pretvorilo se u katastrofu.

Prema Franklinovoj rekonstrukciji, muškarci su se tijekom ribolova našli desecima kilometara od obale kada ih je zahvatila snažna oluja. Vjetar je ojačao, a valovi su počeli prebacivati velike količine morske vode preko niskih bokova čamca. Alvarenga je upravljao, dok je Córdoba izbacivao vodu. Čamac je bio toliko nizak da je u uvjetima velikih valova gotovo nestajao s površine oceana.

U jednom trenutku motor je prestao raditi. Prema Alvarenginu iskazu, pokušao je dobiti pomoć putem radija i javiti svom poslodavcu Willyju da je motor uništen. Problem je bio što na brodu nije bilo sidra koje bi im omogućilo da miruju dok čekaju pomoć.

Ubrzo su izgubili mogućnost komunikacije. Radio je imao bateriju koja je već bila djelomično ispražnjena, a GPS nije bio vodootporan. Oluja je nastavila gurati mali čamac prema otvorenom Pacifiku.

Prema Franklinovoj rekonstrukciji, Alvarenga je u jednom trenutku, iscrpljen i bijesan, počeo udarati po motoru te je na kraju bacio neke navigacijske i komunikacijske uređaje u more. Taj detalj pripada njegovoj i Franklinovoj rekonstrukciji događaja i nije nešto što je moguće danas neovisno rekonstruirati izravnim dokazima.

Kako se noć približavala, situacija je postala sve gora. More je preplavljivalo čamac, a dvojica muškaraca pokušavala su se zaštititi u velikom spremniku za led. Prema Franklinovoj rekonstrukciji, izmjenjivali su se u izbacivanju vode kako bi spriječili potonuće plovila. Bili su potpuno mokri i iscrpljeni, a vjetar ih je sve više udaljavao od meksičke obale.

U nekoliko sati nestalo je gotovo svega što ih je povezivalo s civilizacijom. Nisu više mogli normalno komunicirati, nisu mogli upravljati motorom i nisu imali način da odrede vlastiti položaj. Pred njima je bio samo ocean.

Bez funkcionalnog motora i bez mogućnosti povratka na obalu, Alvarenga je morao osmisliti potpuno novi način života. Prema njegovu vlastitom iskazu, počeo je loviti ribu golim rukama. Kleknuo bi uz rub čamca i promatrao površinu, čekajući da mu se riba približi. Zatim bi pokušao zgrabiti životinju rukama i izvući je na palubu.

Franklin u svojoj knjizi opisuje kako je Alvarenga postupno postao sve vještiji u hvatanju ribe, ptica i kornjača. Neke je životinje jeo sirove, a neke je pokušavao sušiti na suncu.

Riba je bila njihov glavni izvor hrane. Kada bi im se približile morske ptice, pokušavali su ih uhvatiti, a kornjače su također postale važan izvor mesa i tekućine. Alvarenga je kasnije opisivao kako je pio krv kornjača, kišnicu, a povremeno i vlastiti urin kada nije bilo drugog izvora tekućine. Ti detalji dolaze prvenstveno iz njegova vlastitog svjedočenja i Franklinovih intervjua s njim.

Važno je pritom razlikovati ono što je medicinski potvrđeno od onoga što je Alvarenga ispričao. Njegov način prehrane nije izravno promatran tijekom svih 438 dana, ali stručnjaci su kasnije objašnjavali da je kombinacija ribe, ptica, kornjača i kišnice mogla pružiti dovoljno energije i određenih nutrijenata za preživljavanje.

Posebno je zanimljivo pitanje skorbuta. Čovjek bez voća i povrća toliko dugo na moru normalno bi bio u velikom riziku od manjka vitamina C. No stručnjaci su objasnili da svježe životinjsko tkivo, uključujući određene dijelove ptica i kornjača, može sadržavati vitamin C. To je jedan od razloga zbog kojih je takva prehrana, koliko god bila odbojna, mogla pomoći Alvarengi da izbjegne neke od posljedica dugotrajne pothranjenosti.

Nakon otprilike dva tjedna na moru počele su im padati kiše. Prema Alvarenginu iskazu, kišnica je postala najdragocjenija stvar koju su mogli dobiti. Skupljali su je u posude i prazne spremnike koje su imali na brodu.

Kasnije su počeli koristiti i ono što bi pronašli plutajući oceanom. Prazne boce mogle su značiti dodatnu vodu, dok su drugi predmeti mogli poslužiti kao improvizirani alati ili spremnici. U Franklinovoj rekonstrukciji pojavljuju se i neobični detalji o hrani koju su navodno pronašli među plutajućim otpadom, uključujući komade povrća i mlijeko.

Takvi detalji čine priču nevjerojatnom, ali treba ih čitati upravo onako kako su i predstavljeni u izvoru: kao dio Alvarengina svjedočenja i Franklinove rekonstrukcije njegova iskustva, a ne kao događaje za koje danas postoji neovisna snimka ili drugi fizički dokaz.

Kada kiše nije bilo, međutim, situacija bi postala očajna. Alvarenga je rekao da je ponekad pio vlastiti urin, svjestan da to nije dobro rješenje za dugotrajnu hidrataciju. Prema njegovim riječima, glad ga je tjerala i na jedenje meduza. Sve ono što bi se u normalnim okolnostima činilo nejestivim ili odbojnim sada je predstavljalo potencijalni izvor kalorija.

Preživljavanje nije bilo pitanje dobrog ili lošeg obroka. Bilo je pitanje toga hoće li uopće dočekati sljedeći dan.

Nakon otprilike dva mjeseca na moru, prema Alvarenginu iskazu, Córdoba je počeo fizički i psihički propadati. Razbolio se nakon što je jeo sirovu morsku pticu i postupno je počeo odbijati hranu. Alvarenga mu je nudio male komade mesa ptica i kornjača, ali Córdoba je navodno sve češće odbijao jesti. Franklin u svojoj knjizi opisuje taj proces kao postupno gašenje čovjeka koji više nije imao ni snage ni volje hraniti se.

Njih dvojica tada su sklopila dogovor. Ako Córdoba preživi, otići će u El Salvador i posjetiti Alvarengovu obitelj. Ako Alvarenga preživi, vratit će se u Meksiko i pronaći Córdobinu majku.

Alvarenga je kasnije ispričao da ga je Córdoba zamolio da njegovoj majci kaže kako mu je žao što se nije mogao oprostiti te da više ne treba praviti tamalese za njega. Prema Alvarenginu svjedočenju, Córdoba je govorio i o Bogu i pomirenju s vlastitom smrću.

Jednog jutra Córdoba je, prema Alvarenginu iskazu, bio toliko slab da više nije mogao normalno piti. Alvarenga mu je pokušavao dati vodu, ali mladić više nije mogao gutati. Tijelo mu se treslo, a nedugo zatim je preminuo.

Točan medicinski uzrok njegove smrti nikada nije bilo moguće pouzdano utvrditi. Nije bilo obdukcije provedene neposredno nakon smrti jer je tijelo ostalo na čamcu više dana, a potom je bačeno u ocean. Zato je najpreciznije reći da je prema Alvarenginu iskazu Córdoba umro nakon što je prestao uzimati hranu, vjerojatno nakon dugotrajnog fizičkog i psihičkog propadanja.

Alvarenga je tvrdio da je njegovo tijelo zadržao u čamcu gotovo tjedan dana. Prema njegovoj priči, razgovarao je s mrtvim suputnikom kao da je još uvijek živ. Postavljao mu je pitanja i sam odgovarao na njih, pokušavajući na taj način održati osjećaj normalnosti. Tek nakon nekoliko dana shvatio je koliko je njegovo ponašanje postalo nestvarno.

Nakon šest dana, prema njegovu iskazu, oprao je Córdobi noge, skinuo s njega odjeću koju je mogao koristiti za preživljavanje i prebacio tijelo preko ruba čamca. Rekao je da se pritom onesvijestio.

Nakon toga počele su ga sve češće proganjati suicidalne misli. Alvarenga je kasnije novinarima rekao da je razmišljao o smrti i čak razmatrao mogućnost da se prepusti morskim psima koji su kružili oko njegova čamca. Istodobno je govorio da ga je vjera i želja da ponovno vidi obitelj sprječavala da to učini. U jednom intervjuu rekao je da je nekoliko dana ozbiljno razmišljao o samoubojstvu nakon Córdobine smrti, ali da ipak nije mogao natjerati sebe da to učini.

Tijekom 438 dana Alvarenga je, prema vlastitim riječima, izgubio normalan osjećaj za vrijeme. Nije imao sat ni kalendar. Pratio je sunce, noć i mjesečeve mijene, a kasnije je govorio da mu je upravo mjesec pomagao da barem približno zna koliko je vremena prošlo.

U samoći je počeo stvarati vlastite mentalne svjetove. Zamišljao je obitelj, razgovore, hranu i život na kopnu. Prema njegovim riječima, ponekad je toliko duboko ulazio u te fantazije da su mu se činile stvarnima. Franklin u knjizi opisuje kako je Alvarenga na neki način stvorio vlastiti unutarnji svijet koji mu je pomagao održati razum.

Ponekad bi na horizontu ugledao velike brodove. Prema njegovu svjedočenju, pokušavao je privući njihovu pozornost mahanjem i skakanjem, ali je njegov mali, niski čamac bio gotovo nevidljiv s palube velikog plovila. Kasnije je tvrdio da je najmanje jedan brod prošao vrlo blizu njega.

A onda se, nakon više od godinu dana na moru, nešto promijenilo.

Alvarenga je primijetio ptice koje su se razlikovale od onih koje je viđao usred otvorenog oceana. Za njega je to bio znak da se približava kopnu. Ubrzo je ugledao palme.

Bio je blizu Ebona.

U strahu da bi ga struja mogla ponovno odnijeti od otoka, prepustio je čamac valovima i zaplivao prema obali. Nakon 438 dana na moru, njegovo je putovanje konačno završilo.

Do obale je stigao iscrpljen i bez odjeće. Lokalni stanovnici Ebon Atolla pronašli su ga u takvom stanju da u početku nisu mogli razumjeti ni tko je ni odakle dolazi. Među ljudima koji su mu pomogli bili su Emi Libokmeto i njezin suprug Russel Laikidrik. Nahranili su ga, dali mu vodu i pomogli mu da dođe do lokalnih vlasti.

Budući da nisu govorili španjolski, komunikacija je bila vrlo otežana. Alvarenga je pokušavao crtežima i gestama objasniti što mu se dogodilo. Lokalnim stanovnicima izgledao je poput čovjeka koji je iz nekog drugog svijeta izronio na njihovoj plaži.

Vijest o pronalasku brzo se proširila. Ebon je bio toliko izoliran da je komunikacija s vanjskim svijetom bila vrlo ograničena. U prvim izvještajima upravo je ta izoliranost dodatno naglašavala nevjerojatnost događaja. Lokalni istraživač Ola Fjeldstad opisivao je Ebon kao iznimno udaljeno mjesto, a prvi kontakt s vlastima u Majuru zahtijevao je organizaciju prijevoza čamcem.

Novinari iz različitih dijelova svijeta počeli su pratiti slučaj. Fotografije dugokosog, bradatog ribara koji je nakon više od godinu dana na moru stigao na izolirani atol obišle su planet.

No upravo je njegov izgled neke ljude učinio skeptičnima.

Kako je moguće da čovjek nakon 438 dana na moru izgleda relativno dobro?

Alvarenga je, međutim, doista bio fizički promijenjen. Imao je natečene noge i stopala, bolove u zglobovima, dehidraciju i anemiju. Liječnici su u početku bili iznenađeni koliko su mu ostali nalazi bili dobri. Nakon povratka u El Salvador zdravstveni tim objavio je da nije imao ozbiljna oštećenja bubrega ili srca, niti teške kožne posljedice dugotrajnog izlaganja suncu.

U Maršalovim Otocima liječnici su sumnjali da su mu tkiva nakon dugotrajne dehidracije počela zadržavati velike količine tekućine, što je moglo pridonijeti oticanju nogu i stopala. Također je dijagnosticirana anemija, dok su liječnici sumnjali na parazitsku infekciju povezanu s konzumiranjem sirovog mesa ptica i kornjača.

Još veća kontroverza nastala je oko Córdobe.

Alvarenga je tvrdio da je njegov suputnik umro od posljedica odbijanja hrane. Govorio je da je pokušavao nahraniti Córdobu, ali da je ovaj postupno prestao jesti. Također je tvrdio da je nakon njegove smrti gotovo tjedan dana čuvao tijelo na brodu prije nego što ga je bacio u more.

U početku je Córdobina majka javno rekla da ne krivi Alvarengu za smrt svojeg sina. Nakon što je 2015. objavljena Franklinova knjiga "438 Days", međutim, obitelj je pokrenula pravni postupak i iznijela mnogo ozbiljnije optužbe.

Obitelj je tvrdila da je Alvarenga možda pojeo Córdobu kako bi preživio. Alvarenga je to negirao.

Godine 2015. obitelj je od njega zatražila milijun dolara odštete, povezujući tužbu s optužbom da je njihov član obitelji bio žrtva kanibalizma. Alvarengin odvjetnik odbacio je optužbu i tvrdio da se radi o pritisku na Alvarengu i pokušaju da se dio prihoda od knjige i drugih prava preusmjeri obitelji.

Važno je naglasiti da sama tužba nije dokazala da se kanibalizam dogodio. Nije pronađen neovisni fizički dokaz koji bi potvrdio takvu tvrdnju, a Alvarenga je od početka tvrdio da je Córdobu bacio u more nakon njegove smrti.

S druge strane, upravo zato što nije bilo obdukcije ni svjedoka njegove smrti, nije moguće neovisno potvrditi svaki detalj Alvarengina opisa posljednjih dana njegova suputnika.

To je jedna od rijetkih ključnih rupa u cijeloj priči.

U travnju 2014. Alvarengin tadašnji odvjetnički tim objavio je da je ribar prošao poligrafsko testiranje. Taj je rezultat predstavljen kao argument u prilog njegovoj verziji događaja. No poligraf nije znanstveni dokaz da je cijela priča istinita.

Najviše što se može reći jest da je njegov odvjetnik tvrdio da je test podupro Alvarengin iskaz. To nije isto što i neovisna potvrda da se svaki detalj 438-dnevne odiseje dogodio upravo onako kako ga je Alvarenga opisao.

U konačnici su mnogo važniji bili drugi elementi: nestanak broda koji se podudarao s vremenom njegova polaska, njegovo pojavljivanje s odgovarajućim plovilom na drugom kraju Pacifika, stanje broda, svjedočenja ljudi koji su ga poznavali u Meksiku te, osobito, oceanografske simulacije koje su pokazale da bi vjetar i morske struje mogli takav čamac odnijeti od meksičke obale prema Ebonu.

Povratak u El Salvador bio je iznimno emotivan događaj koji su pratili deseci stranih novinara. Njegova obitelj dugo nije znala gdje je, a majka je vjerovala da je njezin sin mrtav. Kada se pojavio na aerodromu u San Salvadoru, dočekali su ga članovi obitelji, predstavnici vlasti i golema skupina novinara.

Njegova četrnaestogodišnja kći Fatima nije ga gotovo uopće pamtila. Alvarenga je iz El Salvadora otišao dok je ona bila nešto starija od godinu dana i otad ga nije vidjela. Za njegov povratak ispred obiteljske kuće napravila je luk od palminog lišća i znak dobrodošlice.

Povratak u civilizaciju, međutim, nije značio kraj njegove patnje.

Prema izvještajima nakon spašavanja, Alvarenga je mjesecima ostao psihički potresen. Bojao se oceana, a prema Franklinovu kasnijem izvještaju razvio je strah čak i od pogleda na običnu vodu. Spavao je s upaljenim svjetlima i teško podnosio samoću. Liječnici i ljudi koji su ga pratili nakon povratka opisivali su ga kao psihološki vrlo osjetljivog nakon onoga što je prošao.

Jedan od njegovih najvažnijih poteza bio je povratak u Meksiko kako bi ispunio obećanje koje je dao Córdobi. Posjetio je njegovu majku i proveo s njom sate razgovarajući o posljednjim danima njezina sina. Time je, barem prema vlastitom svjedočenju, ispunio obećanje koje su dvojica muškaraca dali jedan drugome usred Pacifika.

No s vremenom su se pojavili i pravni problemi.

Njegov bivši odvjetnik Benedicto Perlera podnio je tužbu vrijednu milijun dolara, tvrdeći da je Alvarenga prekršio njihov ugovor nakon što je promijenio pravno zastupanje. Taj je slučaj bio odvojen od kasnijeg postupka koji je pokrenula obitelj Ezequiela Córdobe.

Obitelj Córdobe također je tražila milijun dolara, ali njezina se tužba temeljila na mnogo ozbiljnijoj tvrdnji: da je Alvarenga možda pojeo njihova sina. Alvarenga je to odlučno negirao. Njegov odvjetnik Jeffrey Masonek tvrdio je da je obitelj pokušavala izvršiti pritisak zbog potencijalne zarade od knjige. U to je vrijeme javno naglašavano i da Alvarenga od cijele priče neće postati bogat čovjek, unatoč golemom međunarodnom interesu.

U središtu cijele priče bio je američki novinar Jonathan Franklin. Franklin je prije toga napisao knjigu "33 Men" o spašavanju 33 čileanska rudara, a zatim je proveo mjesece razgovarajući s Alvarengom, njegovim poznanicima, članovima obitelji, ljudima koji su ga pronašli, službenicima uključenima u potragu i liječnicima koji su ga pregledali. Iz tih je razgovora nastala knjiga "438 Days".

Franklinova knjiga zato nije samo prepričavanje Alvarenginih riječi. Autor je pokušao njegovu priču usporediti s dostupnim dokumentima, iskazima drugih ljudi i znanstvenim podacima. Istodobno, velik dio najdramatičnijih detalja, razgovori između dvojice muškaraca, njihove misli, psihološka stanja i točan slijed pojedinih događaja na čamcu, nužno se temelji prvenstveno na Alvarenginu naknadnom svjedočenju.

Kada se sve zbroji, najčvršće potvrđen dio priče jest jednostavan i gotovo nevjerojatan: čovjek je nestao na malom ribarskom čamcu kod meksičke pacifičke obale u studenome 2012., njegovo je plovilo nestalo tijekom lošeg vremena, a 438 dana poslije isti je čovjek pronađen živ na atolu Ebon u Maršalovim Otocima. Računalne simulacije pokazale su da je takva putanja u skladu s oceanskim strujama i vjetrovima.

438 dana. Jedan čamac. Jedan preživjeli. I ocean koji ga je, nakon više od godinu dana, naposljetku izbacio na obalu.

*uz korištenje AI-ja