James Joseph Dresnok bio je jedan od najneobičnijih Amerikanaca 20. stoljeća. Kao mladi vojnik američke vojske, 15. kolovoza 1962. godine prešao je preko teško utvrđene Demilitarizirane zone u Sjevernu Koreju i time praktički zauvijek prekinuo svoj dotadašnji život. Nije to bio bijeg neposredno nakon Korejskog rata, primirje je bilo potpisano gotovo desetljeće ranije, nego očajnički potez mladog vojnika koji je iza sebe već imao izrazito teško djetinjstvo, raspad braka, probleme u vojsci i sve snažniji osjećaj da više nema kamo otići.

Dresnok je postao jedan od samo četvorice američkih vojnika koji su tijekom Hladnog rata prebjegli u Sjevernu Koreju i tamo ostali.

U Pjongjangu je s vremenom od ratnog zarobljenika i propagandnog alata postao nešto gotovo nezamislivo: američka filmska zvijezda, učitelj engleskog jezika, prevoditelj, suprug dviju žena iz različitih dijelova svijeta, otac trojice sinova i čovjek koji je desetljećima javno tvrdio da ne žali zbog odluke koja mu je zauvijek promijenila život. Njegov životni put počeo je u Sjedinjenim Državama, u obitelji obilježenoj siromaštvom, nestabilnošću i raspadom, a završio je u Pjongjangu, duboko unutar sustava države koju je kao američki vojnik nekoć trebao smatrati smrtnim neprijateljem.

James Joseph Dresnok rođen je u Norfolku u saveznoj državi Virginiji. Njegovi roditelji, Joseph Dresnok i Margaret Lucille Mizelle, vjenčali su se u svibnju 1941. godine. Otac Joseph je bio iz Pennsylvanije i imao je vojno iskustvo još prije Drugog svjetskog rata.

Dresnok je kasnije svoje djetinjstvo opisivao kao izrazito teško i nestabilno. Njegova obitelj živjela je u teškim materijalnim uvjetima, a brak njegovih roditelja bio je sve samo ne miran. Prema biografskim prikazima i Dresnokovu vlastitom svjedočenju, njegova je majka u jednom trenutku napustila supruga i povela Jamesa i njegova mlađeg brata Josepha mlađeg sa sobom.

Slijedilo je razdoblje lutanja. Majka je s dječacima putovala automobilom, a obitelj je živjela krajnje nestabilnim životom. Dresnok je kasnije tvrdio da je njegova majka zarađivala prostitucijom i da je često pila po barovima, dok su on i brat ostajali sami u automobilu.

U tom razdoblju, prema njegovim vlastitim sjećanjima, dječaci neko vrijeme nisu redovito pohađali školu.

Šira obitelj na kraju ih je pronašla u Atlanti. Nakon intervencije rodbine, majka je izgubila skrbništvo nad djecom, a dječaci su razdvojeni. James je otišao živjeti kod tete, dok je njegov mlađi brat smješten kod ujaka. Dresnok je kasnije govorio kako se u tetinoj kući osjećao kao neželjeno dijete. Bježao je od kuće i lutao ulicama, tražeći bilo kakav oblik slobode i bijega iz života u kojem se osjećao kao teret.

Njegovi roditelji službeno su se razveli u srpnju 1951. godine u Richmondu. U brakorazvodnom postupku njegov otac naveo je, između ostalog, da je Margaret bila pravno vezana za drugog muškarca.

Jamesov odnos s ocem također je ostao duboko poremećen. Nakon nekog vremena teta ga je vratila ocu u Pennsylvaniju jer se više nije željela brinuti o njemu. Joseph stariji u međuvremenu je ponovno zasnovao obitelj i oženio drugu ženu. Prema Dresnokovu kasnijem svjedočenju, otac svojoj novoj supruzi nije rekao da ima dvojicu sinova.

Jednog jutra otac je Jamesa odvezao u dom, navodno kako bi posjetili rođaka. Dječaku je rekao da ga pričeka u čekaonici. Otac je izašao iz zgrade, sjeo u automobil i, prema Dresnokovu kasnijem svjedočenju, jednostavno otišao. Dresnok je tada bio još dječak i, prema vlastitoj priči, nikada više nije uspostavio pravi odnos ni s ocem ni s majkom.

Nakon što je shvatio da ga je otac ostavio, izašao je iz zgrade, uzeo 20 dolara, a potom ukrao i bicikl. Policija ga je ubrzo pronašla. Umjesto da završi u popravnom domu, smješten je u udomiteljsku obitelj u Glen Allenu u Virginiji.

Ondje su o njemu brinuli prezbiterijanski svećenik Carson T. Overstreet i njegova supruga Marguarite. Prema Dresnokovu vlastitom svjedočenju, u toj se kući prvi put osjećao prihvaćenim. Ipak, iskustva iz ranijih godina ostavila su snažan trag na njegovu životnom putu. Napustio je srednju školu i dan nakon 17. rođendana prijavio se u američku vojsku, vjerujući da mu vojska može pružiti jednu od rijetkih stvarnih prilika da sam izgradi budućnost.

Tijekom jednog dopusta vratio se u Richmond i oženio Kathleen Ringwood, 19-godišnju djevojku iz New Yorka koju je upoznao u crkvi. Brak, međutim, neće potrajati.

Dresnok je kao vojnik služio u Zapadnoj Njemačkoj, gdje je proveo oko dvije godine. Tamo je, prema vlastitom kasnijem svjedočenju, doživio ono što je smatrao pretjerano grubim vojnim kažnjavanjem. Nakon jednog manjeg prekršaja dobio je ponižavajući zadatak čišćenja velikog vojnog vozila četkicom za zube i vodom, na ekstremnoj hladnoći. Upravo je taj događaj, prema njegovoj vlastitoj verziji priče, bio jedan od trenutaka kada je prvi put ozbiljno razmišljao o mogućnosti da pobjegne u neku komunističku zemlju.

Ideja mu je tada pala na pamet jer je američka vojska bila stacionirana u neposrednoj blizini Istočne Njemačke. Ipak, nije napravio taj korak. Procijenio je da bi ga istočnonjemačke vlasti mogle ispitivati i zatim vratiti Amerikancima, čime bi se samo našao u još težoj situaciji.

Kada se napokon vratio u Sjedinjene Države, dočekao ga je novi osobni udarac. Otkrio je da ga je supruga napustila zbog drugog muškarca. Dresnok je kasnije govorio da joj je tijekom službe u Europi ostao vjeran i da ga je njezin odlazak duboko pogodio. Kathleen je zatražila razvod, a Dresnok je potpisao potrebne papire.

Brak je tako bio završen, a Dresnok se ponovno prijavio u vojsku. Ovoga puta dobio je prekomandu u Aziju, na Korejski poluotok, gdje će nekoliko godina kasnije donijeti jednu od najradikalnijih odluka u svojem životu.

Početkom 1960-ih Dresnok je služio kao vojnik prve klase u 1. konjičkoj diviziji američke vojske, čije su jedinice bile raspoređene u blizini Demilitarizirane zone, odnosno DMZ-a, opasne granice koja je razdvajala Južnu i Sjevernu Koreju. Korejski rat tada je već gotovo desetljeće bio završen primirjem, ali poluotok je ostao podijeljen, militariziran i duboko neprijateljski raspoložen prema drugoj strani.

Dresnok je u to vrijeme već imao ozbiljne probleme u vojnom životu. Prema dostupnim biografskim prikazima, krivotvorio je potpis nadređenog na dokumentima koji su mu trebali omogućiti izlazak iz baze kako bi se viđao sa ženom. Zbog toga se suočio s mogućnošću ozbiljnog vojnog kažnjavanja i bio je evidentiran kao "AWOL", odnosno odsutan bez dopuštenja.

Njegov zapovjednik želio je razgovarati s njim, a Dresnok je znao da bi ga mogao čekati vojni sud ili druga ozbiljna kazna. Prema njegovu vlastitom kasnijem objašnjenju, upravo je tada odlučio da više ne želi prihvatiti život koji mu je bio namijenjen.

Dana 15. kolovoza 1962., oko podneva, dok su njegovi suborci bili na ručku, Dresnok je uzeo oružje i potrčao prema sjevernokorejskoj strani. Pred njim nije bio običan otvoreni prostor, nego jedno od najopasnijih područja na svijetu: minska polja, bodljikava žica, utvrđeni položaji i vojnici s obje strane.

Dresnok je ipak nastavio trčati. Prema vlastitom kasnijem svjedočenju, čuo je povik da stane, pa je ispalio hitac u zrak kako bi uplašio vojnike koji su ga promatrali. Nekoliko trenutaka kasnije više nije bio na američkoj strani. Bio je u Sjevernoj Koreji.

Jedan vojnik Korejske narodne armije zarobio ga je i odveo u pritvor. Dresnok je mnogo godina kasnije govorio da mu je tada bilo dosta svega...

"Bilo mi je dosta mog djetinjstva, mog braka, mog vojničkog života, svega. Bio sam gotov. Postojalo je samo jedno mjesto kamo sam mogao otići.“

Njegova odluka nije bila dio neke sofisticirane geopolitičke strategije. Barem prema njegovu vlastitom objašnjenju, bio je to bijeg čovjeka koji je vjerovao da mu je vlastiti život došao do zida i koji je u tom trenutku smatrao da nema što izgubiti.

Nakon zarobljavanja Dresnok je odveden u Pjongjang, gdje je ispitivan. Ondje je upoznao Larryja Allena Abshiera, još jednog američkog vojnika koji je ranije prebjegao u Sjevernu Koreju. Kasnije su im se pridružili Jerry Parrish i Charles Robert Jenkins, čime je nastala vrlo neobična skupina od četvorice Amerikanaca koji su napustili američku vojsku i završili u Sjevernoj Koreji.

Dresnok je bio najmlađi među njima. Sjevernokorejska država vrlo je brzo shvatila njihovu propagandnu vrijednost. Četvorica Amerikanaca mogli su biti prikazivani kao "živi dokaz“ službenog narativa da čak i američki vojnici navodno shvaćaju kako je njihov vlastiti sustav pogrešan.

Pojavljivali su se u propagandnim materijalima, radijskim emisijama i kasnije filmovima, a koristili su ih i za poruke američkim vojnicima preko DMZ-a. Vojnici na jugu mogli su čuti glasove svojih bivših suboraca kako ih pozivaju da prijeđu na sjever, dok je sjevernokorejska propaganda istodobno njihov bijeg predstavljala kao svjesno odbacivanje američkog društva.

Ipak, njihov život u početku nije bio nikakav komunistički raj. Bili su stranci, bivši američki vojnici i ljudi koji su se nalazili pod stalnim nadzorom, bez stvarne mogućnosti da jednostavno spakiraju stvari i napuste zemlju. Upravo zbog toga je 1966. godine sva četvorica pokušala napraviti ono što će se kasnije činiti gotovo nevjerojatnim: napustiti Sjevernu Koreju.

Njihova meta bilo je sovjetsko veleposlanstvo u Pjongjangu. Nadali su se da će od Sovjeta dobiti azil ili barem pomoć pri izlasku iz zemlje. Sovjetsko osoblje, međutim, nije im pružilo utočište, a četvorica muškaraca vraćena su sjevernokorejskim vlastima.

Za Amerikance je to bio ključan trenutak. Ako ih ni Sovjeti nisu željeli primiti, mogućnosti za bijeg bile su gotovo nepostojeće. Dresnok je tada počeo graditi potpuno novi život. Učio je korejski jezik, proučavao sjevernokorejsko društvo, čitao djela Kim Il-sunga i postupno prihvaćao politički jezik države u kojoj je živio.

Od čovjeka koji je pobjegao u Sjevernu Koreju počeo se pretvarati u čovjeka koji je ondje namjeravao ostati.

Pravi preokret dogodio se krajem 1970-ih. Sjevernokorejska filmska industrija već je bila važan dio propagandnog sustava države; film je imao zadatak ne samo zabaviti publiku nego i prikazivati povijest, neprijatelje i političke poruke iz perspektive režima. Američki prebjezi imali su jednu veliku prednost: izgledali su kao Amerikanci, govorili engleski kao Amerikanci i mogli su uvjerljivo glumiti američke vojnike. Upravo zato njihovo je sudjelovanje u filmovima bilo propagandno vrlo korisno.

Godine 1978. Dresnok je dobio značajniju filmsku ulogu u sjevernokorejskoj produkciji. Najpoznatiji projekt bio je "Unsung Heroes",  velika televizijska serija od 20 nastavaka smještena u kontekst Korejskog rata.

Dresnok je glumio američkog časnika Arthura Cocksteada, izrazito negativnog lika koji predstavlja američku stranu kao brutalnu i korumpiranu. U sjevernokorejskoj publici toliko se povezao s tim likom da su ga ljudi počeli nazivati jednostavno "Arthur“.

Ironija je bila potpuna: čovjek koji je kao američki vojnik prešao u Sjevernu Koreju sada je postao jedan od najprepoznatljivijih američkih negativaca u sjevernokorejskoj kinematografiji.

Dresnok nije ostao samo glumac. Radio je i kao učitelj engleskog jezika, a prema dostupnim biografskim prikazima sudjelovao je i u prevođenju tekstova Kim Il-sunga na engleski. Time je dobio položaj koji je bio vrlo neuobičajen za stranca u izrazito zatvorenoj državi. Više nije bio samo bivši američki vojnik, nego čovjek čije su znanje jezika, izgled, vojno iskustvo i propagandna vrijednost bili korisni sjevernokorejskom sustavu.

Tijekom katastrofalne nestašice hrane koja je pogodila Sjevernu Koreju 1990-ih, poznate kao "Arduous March“, velik broj ljudi suočio se s ozbiljnom nestašicom hrane. Procjene broja umrlih razlikuju se među izvorima, upravo zato što je pristup pouzdanim podacima iz Sjeverne Koreje iznimno ograničen.

Dresnok je, međutim, tvrdio da on nije bio među ljudima koji su gladovali. U dokumentarnim snimkama govorio je da je dobivao redovite obroke i da je država posebno brinula o njemu. Pitao je, u biti, zašto bi vlast dopuštala vlastitom narodu da gladuje dok istodobno hrani jednog Amerikanca, a njegov je odgovor bio da je "Veliki vođa“ njima osigurao posebnu brigu.

Ta izjava mnogo govori o položaju koji je Dresnok tijekom desetljeća izgradio. Za običnog stanovnika Sjeverne Koreje on nije bio običan čovjek. Bio je Amerikanac koji je prešao na sjever, propagandni simbol, glumac, prevoditelj i čovjek koji je desetljećima javno dokazivao svoju lojalnost režimu.

Ipak, odnosi među četvoricom Amerikanaca nisu bili idilični. Charles Robert Jenkins kasnije je u svojim memoarima iznio vrlo ozbiljne optužbe protiv Dresnoka. Tvrdio je da je Dresnok bio nasilan prema njemu, da je sjevernokorejskim vlastima odavao informacije o drugim Amerikancima i da ga je fizički tukao više puta, navodno i u kontekstu pritiska i naredbi sjevernokorejskih nadzornika.

To su ozbiljne optužbe, ali važno je naglasiti da su one prvenstveno poznate kroz Jenkinsovo svjedočenje. Dresnok ih je odbacio, Jenkinsa opisivao kao lažljivca i tvrdio da njegov bivši suborac pokušava opravdati vlastite postupke prebacujući odgovornost na druge.

Zbog toga taj dio Dresnokove biografije treba čitati kao sukob dvaju međusobno suprotstavljenih svjedočenja ljudi koji su desetljećima živjeli unutar istog neobičnog i zatvorenog sustava. Jenkinsove tvrdnje postoje i ozbiljno su dokumentirane kao njegove tvrdnje, ali nije moguće svaku od njih pretvoriti u neupitnu činjenicu.

Dresnok se u Sjevernoj Koreji ženio još dva puta. Njegova druga supruga bila je Rumunjka Doina Bumbea, a njezina je priča jedna od najmračnijih epizoda cijele Dresnokove biografije.

Bumbea je živjela u Italiji i bavila se umjetnošću. Prema kasnijim izvještajima i navodima njezine obitelji, nestala je nakon što joj je ponuđena mogućnost umjetničkog angažmana u Aziji. Kasnije se pojavila u Sjevernoj Koreji, ali okolnosti njezina dolaska nikada nisu potpuno razjašnjene.

Njezina je obitelj vjerovala da je oteta i protiv svoje volje odvedena u Sjevernu Koreju, a kasniji izvještaji njezin su slučaj povezivali sa sjevernokorejskim operacijama otmica stranih državljana. Slučaj je bio dovoljno ozbiljan da je rumunjska strana od Pjongjanga tražila objašnjenje, ali uvjerljiv odgovor kojim bi se razjasnilo kako je Bumbea završila u zemlji nije stigao.

Zbog toga je najpreciznije reći da je Bumbein slučaj široko povezan s praksom sjevernokorejskih otmica, ali da svi detalji njezina dovođenja u zemlju nisu neovisno dokumentirani. Tvrdnje da je cilj njezina dovođenja bio upravo prisilni brak s jednim od američkih dezertera također se pojavljuju u kasnijim svjedočenjima i izvještajima, ali ih treba jasno pripisati tim izvorima, a ne predstavljati kao potpuno dokazanu činjenicu.

U Sjevernoj Koreji Bumbea je postala Dresnokova supruga. Dobili su dvojicu sinova, starijeg Theodorea Ricarda, poznatog kao Ted, i mlađeg Jamesa Gabriela.

Doina Bumbea umrla je 1997. godine od raka pluća. Njezina obitelj na Zapadu nikada nije dobila jednostavno objašnjenje koje bi zatvorilo cijelu priču o tome kako je mlada umjetnica iz Italije završila u Pjongjangu.

Nakon Doinine smrti Dresnok se ponovno oženio. Njegova treća supruga bila je Korejka, kći sjevernokorejske žene i diplomata iz Toga. Godine 2001. dobili su sina Tonyja.

Dresnok je tako stvorio obitelj koja je bila gotovo jedinstvena čak i u kontekstu ionako neobične povijesti Sjeverne Koreje. Otac Amerikanac, majka Korejka povezana s afričkom diplomatskom zajednicom, braća rođena u Pjongjangu, sve to unutar jedne od najzatvorenijih država na svijetu.

Dresnokova obitelj dobila je stan u Pjongjangu i određenu državnu potporu. Njegov status, međutim, nije bio isti kao status običnog građanina. Bio je koristan režimu, a korisni stranci u Sjevernoj Koreji mogli su živjeti znatno drugačije od velikog dijela stanovništva.

Kako je stario, Dresnokovo se zdravlje pogoršavalo. Imao je ozbiljne srčane probleme, a liječnicima je govorio i o problemima s jetrom. Sam je svoje zdravstvene probleme povezivao s dugogodišnjim pušenjem i konzumacijom alkohola.

Pušio je ogromne količine cigareta. U intervjuu za Guardian 2008. godine govorio je o približno tri kutije cigareta dnevno, unatoč zdravstvenim problemima i upozorenjima liječnika. Liječio se u Pjongjangu, uključujući i u poznatoj "Friendship Hospital", ustanovi koja je služila strancima i dijelu sjevernokorejske elite.

Unatoč zdravstvenim problemima, Dresnok nije pokazivao veliku želju da napusti život koji je izgradio. Za njega Sjeverna Koreja više nije bila samo zemlja u koju je pobjegao; bila je njegov dom, mjesto gdje je proveo gotovo cijeli odrasli život i gdje su mu rođena djeca.

Dresnokovi sinovi odrasli su u potpuno drugačijem svijetu od onoga u kojem je odrastao njihov otac. Ted i James Gabriel rođeni su u Pjongjangu, govorili su korejski i bili su kulturno mnogo bliži društvu u kojem su odrastali nego američkom društvu koje nikada nisu stvarno upoznali.

James Gabriel pohađao je Sveučilište za strane jezike u Pjongjangu, ustanovu na kojoj je ranije podučavao i njegov otac. Prema tadašnjim izvještajima, govorio je engleski s primjetnim korejskim naglaskom i identificirao se prvenstveno kao Korejac.

Godine 2014. pridružio se sjevernokorejskoj vojsci. Do 2016. godine spominjan je s činom taewi, koji se u približnoj usporedbi sa zapadnim vojnim sustavima može usporediti s časničkim činom kapetana, iako takve usporedbe nisu savršeno izravne.

I Ted i James pojavili su se u sjevernokorejskim filmskim i televizijskim produkcijama, često upravo u ulogama stranih, odnosno američkih vojnika. Tako je nastala još jedna neobična povijesna ironija: Dresnok je postao Amerikanac koji je glumio Amerikance, dok su njegova djeca, rođena u Pjongjangu, nastavila igrati uloge Amerikanaca koji su u sjevernokorejskoj propagandi predstavljani kao neprijatelji.

Godine 2006. britanski redatelji Daniel Gordon i Nicholas Bonner snimili su dokumentarni film "Crossing the Line", posvećen upravo Dresnokovu životu. Film je pružio rijedak pogled na svakodnevicu Amerikanca koji je više od četiri desetljeća proveo u Sjevernoj Koreji.

Dresnok u filmu nije prikazan samo kao jednostavan junak ili jednostavan negativac, nego kao čovjek koji je napravio iznimno radikalan izbor, preživio desetljeća u jednoj od najzatvorenijih država svijeta i s vremenom potpuno izgradio novi identitet. Film je imao svjetsku premijeru u Pusanu 2006. godine, a potom je prikazan i na Sundance Film Festivalu 2007. godine.

Dresnok je u filmu otvoreno govorio o svojoj odluci i nije pokazivao žaljenje. Naprotiv, tvrdio je da bi, kada bi se ponovno našao u istoj situaciji, napravio isto. To je jedna od najvažnijih činjenica kada se pokušava razumjeti njegova kasnija javna persona: Dresnok nije sebe doživljavao kao čovjeka koji je izgubio život, nego kao čovjeka koji je svoj život pronašao na drugoj strani granice.

Jedan od najzanimljivijih zapadnih intervjua s Dresnokom objavljen je 2008. godine u britanskom Guardianu. Razgovor je održan u hotelu Koryo u Pjongjangu, a Dresnok je sjedio ispod portreta sjevernokorejskih vođa, s karakterističnom značkom Kim Il-sunga na prsima. Pokraj njega nalazio se sjevernokorejski nadzornik koji je tijekom razgovora bilježio njegove odgovore.

Dresnok nije pokušavao skrivati svoju političku lojalnost. Govorio je kao čovjek koji je desetljećima prihvatio službeni sjevernokorejski pogled na svijet. Ipak, tijekom razgovora priznao je nešto vrlo zanimljivo: volio bi ponovno vidjeti Sjedinjene Države, ali nije želio ondje živjeti. Nije vjerovao da bi ga američke vlasti dočekale raširenih ruku, a nakon više od četiri desetljeća provedenih u Sjevernoj Koreji povratak u Ameriku više nije izgledao kao povratak kući.

U tom je intervjuu Dresnok također branio sjevernokorejsku nuklearnu politiku i tvrdio da je nuklearno oružje nužno kako bi se država zaštitila od Sjedinjenih Država. Takve izjave treba razumjeti kao njegov osobni politički stav i kao dio šireg propagandnog okruženja u kojem je tada živio; one nisu neovisna potvrda njegovih tvrdnji o američkim namjerama.

Dresnok je tijekom posljednjih godina života ostao posljednji živući član poznate četvorke američkih dezertera koja je završila u Sjevernoj Koreji.

Larry Allen Abshier umro je 1983. godine, a Jerry Parrish 1998. godine. Charles Robert Jenkins naposljetku je napustio Sjevernu Koreju. Nakon desetljeća provedenih u toj zemlji, Jenkins je 2004. godine otišao u Japan, gdje se ponovno spojio sa svojom suprugom Hitomi Soga, Japankom koju su sjevernokorejski agenti ranije oteli.

Dresnok je, za razliku od Jenkinsa, ostao u Sjevernoj Koreji do kraja života.

Tako je od četvorice Amerikanaca koji su nekoć zajedno pokušali pronaći izlaz iz Pjongjanga upravo on postao čovjek koji je najdosljednije prihvatio novi život.

James Joseph Dresnok preminuo je u studenom 2016. godine u dobi od 74 godine. Prema kasnijim izjavama njegovih sinova, uzrok smrti bio je moždani udar.

Vijest nije odmah dospjela u međunarodne medije. Tek 2017. godine njegova su dva sina javno potvrdila da je njihov otac umro.

Pojavili su se u sjevernokorejskom medijskom prilogu i govorili o njemu, obojica na korejskom i u vojnim uniformama.

Njihove izjave bile su izrazito lojalne sjevernokorejskom režimu. Posebno je upečatljiva bila tvrdnja da je Dresnok svojim sinovima ostavio poruku da ostanu vjerni državi i vođi Kim Jong-unu. Time se njegov život zatvorio gotovo savršenim krugom: dječak koji je u Sjedinjenim Državama bio napušten postao je mladi vojnik koji je pobjegao iz američke vojske, Amerikanac koji je prešao preko minskog polja, stranac koji je desetljećima živio u Pjongjangu, glumac koji je u sjevernokorejskim filmovima igrao američke zlikovce i na kraju otac čiji su sinovi javno nastavili braniti državu u kojoj je on proveo ostatak života.

Nakon njegove smrti Ted i James govorili su o ocu s izrazitim poštovanjem i ponavljali službeni sjevernokorejski narativ o njegovu životu. Rekli su da je njihov otac do kraja života bio zahvalan državi koja ga je prihvatila, a također su prenijeli njegovu želju da ostanu odani Kim Jong-unu i nastave živjeti kao lojalni građani Sjeverne Koreje.

U istom propagandnom kontekstu pojavile su se i prijetnje Sjedinjenim Državama. Braća su upozorila da bi, u slučaju američkog napada na Sjevernu Koreju, posljedice za SAD bile katastrofalne. Te izjave treba promatrati u kontekstu sjevernokorejskih državnih medija i propagandnog sustava u kojem su objavljene. One predstavljaju javnu izjavu dvojice muškaraca koji su cijeli život proveli unutar tog sustava, a ne neovisnu analizu američko-sjevernokorejskih odnosa.

Dresnok je ranije pričao i o svojim prvim koracima pred kamerama. Priznao je da je bio prestrašen, da nije imao formalno glumačko obrazovanje i da je smatrao kako njegovo obrazovanje nije bilo osobito dobro. Govorio je i o problemima s engleskom gramatikom te opisivao kako se od straha tresao kada je dobio prvu ozbiljnu naredbu da glumi.

Ipak, upravo ono što ga je činilo strancem postalo je njegova najveća prednost. Sjevernokorejski glumci mogli su naučiti hodati, govoriti i ponašati se poput Amerikanaca, ali nisu mogli promijeniti činjenicu da izgledaju kao Korejci. Dresnok nije imao taj problem. Bio je Amerikanac i mogao je igrati Amerikanca bez ikakve maske.

Zajedno s Jerryjem Parrishom smatrao je sebe jednim od boljih američkih glumaca u toj neobičnoj skupini. O drugim je prebjezima imao vlastite vrlo otvorene procjene. Za Abshiera je govorio da je pred kamerama bio ukočeniji i manje prirodan, dok je Jenkinsa smatrao posebno uvjerljivim za uloge pokvarenih američkih negativaca.

Takve Dresnokove procjene, naravno, treba promatrati kao njegove osobne stavove o vlastitim suborcima. No činjenica da su sva četvorica Amerikanaca s vremenom postala dio sjevernokorejske filmske industrije ostaje jedan od najbizarnijih fenomena cijele njihove priče.

Sjevernokorejska kinematografija desetljećima je bila mnogo više od obične industrije zabave. Film je imao snažnu političku i odgojnu funkciju, a vlast je kinematografiju koristila za oblikovanje službenog pogleda na povijest, rat, neprijatelje i vlastitu državu.

U takvom sustavu američki prebjezi bili su iznimno korisni.

Nisu ih trebali pretvarati u Amerikance.

Oni su to već bili.

Dresnok je upravo zato mogao igrati američke vojnike na način koji bi domaćim glumcima bilo teško potpuno uvjerljivo odigrati.

Njegovo lice, engleski jezik, naglasak i fizički izgled postali su dio propagandne estetike sjevernokorejskih filmova.

Za zapadnu publiku koja je kasnije vidjela te filmove njihova je melodramatičnost često izgledala neobično, pretjerano ili gotovo nadrealno. U sjevernokorejskom političkom kontekstu, međutim, oni su imali vrlo jasnu funkciju: američki neprijatelj bio je prikazivan kao simbol agresije, korupcije i imperijalizma, dok je sjevernokorejska strana predstavljana kao žrtva i branitelj vlastite zemlje.

Dresnok je tako proveo desetljeća igrajući uloge ljudi koji su predstavljali upravo državu iz koje je sam potekao.

U ranijim razgovorima Dresnok se često doticao šire svjetske politike. Kada su ga strani novinari pitali kako objašnjava činjenicu da su Sjedinjene Države i Vijetnam nakon krvavog rata uspjeli normalizirati odnose, dok su Washington i Pjongjang i dalje ostali duboko neprijateljski, Dresnok je za to gotovo potpuno krivio američku politiku.

Tvrdio je da je Washington desetljećima imao šire strateške planove u Aziji te da je Korejski poluotok promatrao kao dio šireg pritiska prema Kini i Sovjetskom Savezu. Te su tvrdnje bile dio njegova političkog pogleda i podudarale su se s ključnim elementima sjevernokorejskog službenog narativa; ne treba ih predstavljati kao neovisno utvrđene činjenice.

Posebno je branio sjevernokorejski vojni i nuklearni program. Smatrao je da nuklearno oružje predstavlja jamstvo da Sjeverna Koreja neće doživjeti sudbinu država koje nisu imale sposobnost odvraćanja.

Takvo razmišljanje bilo je potpuno u skladu s njegovim javnim političkim identitetom u kasnijim desetljećima života. Dresnok više nije govorio kao Amerikanac koji se slučajno našao u Sjevernoj Koreji. Govorio je kao čovjek koji je desetljećima prihvaćao politički jezik države u kojoj je živio.

Dresnok je kao dječak prošao kroz iskustva napuštanja, razdvajanja od obitelji i života u nestabilnim okolnostima. Kao mladić je ušao u vojsku tražeći strukturu i priliku da izgradi vlastiti život. Ubrzo je doživio probleme u službi i raspad braka, a zatim je 1962. godine napravio nešto što je većina ljudi tada smatrala gotovo nezamislivim: pretrčao je kroz minsko polje i predao se neprijateljskoj državi.

Da je poginuo nekoliko minuta ranije, bio bi fusnota u vojnoj povijesti.

Da je uspio pobjeći iz Sjeverne Koreje 1966., njegova bi životna priča bila potpuno drugačija.

Da je završio u Sovjetskom Savezu, možda bi ga danas pamtio potpuno drugačiji dio svijeta.

Ali ništa od toga se nije dogodilo.

Dresnok je ostao u Pjongjangu.

Ondje je postao glumac, učitelj, prevoditelj, suprug i otac. Njegova djeca rođena su u Sjevernoj Koreji, odrasla govoreći korejski i kasnije se uključila u državne institucije i vojsku. On sam do kraja života tvrdio je da ne žali zbog odluke koju je donio kao mladi vojnik.

U intervjuima je znao govoriti o svojoj odluci kao o nečemu što mu je omogućilo da dobije život kakav u Americi, prema vlastitom uvjerenju, nikada ne bi imao.

To je, međutim, priča koju možemo potvrditi samo kao njegovo vlastito viđenje vlastitog života. Ne postoji način da neovisno izmjerimo bi li doista bio sretniji ili nesretniji da je ostao u Sjedinjenim Državama. Ne možemo znati kakav bi život imao da nije prešao granicu.

Možemo samo promatrati ono što se dogodilo.

A ono što se dogodilo bilo je gotovo nevjerojatno.

Od napuštenog dječaka iz SAD-a postao je jedan od najpoznatijih stranaca u Sjevernoj Koreji. Od američkog vojnika postao je sjevernokorejski propagandni glumac. Od čovjeka koji je preko minskog polja pobjegao u nepoznato postao je čovjek koji više nije želio otići.

Kada je u studenom 2016. godine umro u Pjongjangu, iza sebe je ostavio priču kakvu je teško pronaći bilo gdje drugdje u povijesti Hladnog rata.

Bio je Amerikanac koji je prešao na drugu stranu.

I, za razliku od gotovo svih drugih koji su učinili nešto slično, tamo je ostao do posljednjeg daha.

*uz korištenje AI-ja