Godina je bila 1957. i Hladni rat ulazio je u jednu od svojih najnapetijih faza. Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez već su godinama razvijali i testirali nuklearno oružje, a utrka se sve više širila i na raketnu tehnologiju. Sovjeti su 21. kolovoza te godine uspješno testirali R-7, prvi funkcionalni interkontinentalni balistički projektil, a samo nekoliko tjedana kasnije, 4. listopada 1957., upravo je izvedenicom te rakete u orbitu lansiran Sputnik 1, prvi umjetni satelit Zemlje.

Lansiranje Sputnika zauvijek je promijenilo pravila igre. Sovjeti su svijetu pokazali da posjeduju raketnu tehnologiju sposobnu za postavljanje objekta u orbitu, čime je dodatno potvrđeno da mogu razvijati sustave sposobne za interkontinentalno dostavljanje nuklearnog oružja. Iako Sputnik sam po sebi nije značio da Sovjeti mogu jednostavno "lansirati nuklearnu bombu bilo gdje na planetu”, njegov je psihološki i politički učinak bio ogroman. U Sjedinjenim Državama pojavila se snažna zabrinutost zbog mogućeg sovjetskog tehnološkog vodstva, a svemir je preko noći postao jedno od najvažnijih bojišta Hladnog rata.

Kao odgovor na taj sovjetski trijumf, američko zrakoplovstvo počelo je razmatrati niz radikalnih ideja. Među njima se našao i jedan od najbizarnijih planova u povijesti Hladnog rata. Plan je bio nevjerojatno izravan i zastrašujući.

Amerikanci su doista razmatrali mogućnost da detoniraju nuklearnu bombu na Mjesecu.

Da bismo razumjeli kako je uopće došlo do ovakve ideje, potrebno je sagledati kontekst tog vremena. Američka javnost bila je duboko uznemirena sovjetskim napretkom u raketnoj tehnologiji. Sputnik je za mnoge Amerikance predstavljao neugodan dokaz da Sovjetski Savez više nije samo suparnik na Zemlji, nego i ozbiljan konkurent u svemiru. Situaciju je dodatno pogoršao neuspjeh američkog projekta Vanguard.

Američki pokušaj lansiranja prvog satelita pomoću rakete Vanguard 6. prosinca 1957. završio je samo nekoliko sekundi nakon početka leta. Raketa se podigla iznad lansirne rampe, izgubila potisak, srušila se i eksplodirala. Snimke tog debakla obišle su svijet i postale jedan od najneugodnijih simbola američkog odgovora na Sputnik.

No dok je javnost gledala prema nebu, američka vojska već je razmišljala o mnogo mračnijem aspektu svemirske utrke. Ako su rakete dovoljno snažne da satelit pošalju u orbitu, što bi se još moglo učiniti s njima?

U jesen 1957. američke novine počele su objavljivati glasine da Sovjetski Savez navodno razmatra mogućnost detonacije nuklearnog oružja na Mjesecu kako bi spektakularnim događajem obilježio četrdesetu godišnjicu Oktobarske revolucije. Te su priče bile senzacionalističke i nisu predstavljale dokaz da je takva sovjetska operacija tada doista bila planirana. Međutim, zanimljivo je da se nekoliko mjeseci kasnije pokazalo kako je Sovjetski Savez doista imao vlastiti projekt koji je predviđao nuklearnu detonaciju na Mjesecu. Taj projekt nastao je početkom 1958. i bio je dio šire serije sovjetskih lunarnih planova.

U tom ozračju američko zrakoplovstvo naručilo je tajnu studiju koja će dobiti oznaku Projekt A119.

Cilj nije bio odmah izgraditi raketu, napuniti je nuklearnom bombom i ispaliti prema Mjesecu. A119 je u početku bio istraživački projekt čiji je zadatak bio utvrditi je li takva misija uopće izvediva, kakve bi znanstvene rezultate mogla donijeti i kakav bi bio njezin vojni i politički učinak.

Drugim riječima, Amerikanci nisu imali gotovu lunarnu bombu spremnu za lansiranje. Imali su studiju koja je istraživala kako bi se takva operacija mogla izvesti. Sačuvani dokumenti pokazuju da su u razmatranje ulazili znanstveni, vojni i politički aspekti moguće nuklearne detonacije u blizini Mjeseca.

U svibnju 1958. godine američko zrakoplovstvo zatražilo je od Armour Research Foundationu Chicagu da provede detaljnu studiju o mogućnosti izvođenja lunarnih istraživačkih letova, uključujući i nuklearne detonacije u blizini Mjeseca. Projekt je dobio službeni naziv "A Study of Lunar Research Flights".

Tim je predvodio fizičar Leonard Reiffel, a među znanstvenicima koji su sudjelovali bili su astronom Gerard Kuiper i njegov mladi doktorand Carl Sagan. Prema kasnijem Reiffelovu svjedočenju, između svibnja 1958. i siječnja 1959. izrađeno je ukupno osam izvještaja o izvedivosti projekta. Nažalost, većina te dokumentacije kasnije je uništena, zbog čega danas ne možemo rekonstruirati svaki detalj plana. Jedan glavni svezak ipak je sačuvan i desetljećima kasnije postao dostupan javnosti.

Iako naslov studije zvuči birokratski, gotovo bezazleno i miroljubivo, njezin je sadržaj bio mnogo dramatičniji. Dokument je razmatrao što bi se dogodilo nakon nuklearne detonacije u blizini Mjeseca, kakav bi bio učinak na lunarnu površinu i kakve bi se znanstvene informacije mogle dobiti.

Proučavani su, između ostalog, optički učinci eksplozije, seizmički valovi, struktura i svojstva lunarne površine, magnetska i plazmatska svojstva Mjeseca te čak mogućnost proučavanja organske materije na njegovoj površini. Vojni aspekt studije uključivao je i pitanja povezana s nuklearnim eksplozijama u svemiru, detekcijom nuklearnih testova i mogućnostima uporabe nuklearnog oružja izvan Zemljine atmosfere.

Znanstvenici su u početku razmatrali i mogućnost korištenja hidrogenske bombe. Međutim, takva bi bojna glava bila preteška za raketni sustav koji je u to vrijeme bio dostupan za ovakvu misiju. Umjesto nje razmatrana je mnogo manja i lakša nuklearna bojna glava W25, procijenjene snage oko 1,7 kilotona. Za usporedbu, američka bomba Little Boy bačena na Hirošimu 1945. imala je snagu reda veličine 15 kilotona.

Dakle, ideja nije bila raznijeti Mjesec.

Čak ni približno.

Radilo se o relativno maloj nuklearnoj eksploziji čiji bi se učinci mogli proučavati i čiji bi bljesak i izbačeni materijal potencijalno bili vidljivi sa Zemlje.

Jedan od ključnih ciljeva projekta bio je upravo utvrditi bi li eksplozija bila dovoljno vidljiva sa Zemlje.

U kasnijim opisima projekta često se navodi da bi bojna glava bila usmjerena prema tamnijem dijelu Mjeseca, odnosno prema području u kojem bi Sunčeva svjetlost mogla osvijetliti materijal izbačen eksplozijom. U nekim izvještajima spominje se i područje blizu terminatora, granice između osvijetljene i neosvijetljene strane Mjeseca. Međutim, važno je naglasiti da dostupna dokumentacija ne dopušta da se to predstavi kao konačno potvrđena operativna odluka o točno određenoj točki udara.

Ideja je bila jednostavna.

Ako bi nuklearna eksplozija podigla veliku količinu lunarne prašine i materijala iznad površine, Sunčeva bi ih svjetlost mogla osvijetliti. Promatrači sa Zemlje tada bi mogli vidjeti bljesak i potencijalno naknadni oblak izbačenog materijala.

Za američko zrakoplovstvo takav bi događaj imao i simboličku vrijednost. U samom vrhuncu svemirske utrke cijeli bi svijet mogao gledati kako američko oružje doseže Mjesec.

Ali fizičari su morali odgovoriti na mnogo praktičnija pitanja. Koliko bi prašine eksplozija izbacila? Koliko bi dugo ostala vidljiva? Kako bi se materijal ponašao u lunarnoj gravitaciji? Koliko bi snažan bio bljesak?

I, možda najvažnije, bi li ga uopće bilo moguće vidjeti sa Zemlje?

Za razliku od Zemlje, Mjesec nema gustu atmosferu. Zbog toga se materijal izbačen eksplozijom ne bi ponašao kao dim ili prašina nakon eksplozije na Zemlji. Ne bi se formirao klasični, atmosferski "gljivasti oblak”. Materijal bi se širio kroz gotovo potpuni vakuum, pod utjecajem Mjesečeve slabe gravitacije i početne brzine koju bi dobio eksplozijom.

Upravo je zato pitanje širenja prašine bilo jedan od ključnih problema cijelog projekta.

Kako bi se što preciznije predvidjelo ponašanje materijala nakon eksplozije, Leonard Reiffel je surađivao s Gerardom Kuiperom, jednim od vodećih američkih planetarnih znanstvenika tog vremena.

Kuiper je u projekt uključio svog mladog doktoranda Carla Sagana.

Sagan je tada imao samo 24 godine. Desetljećima kasnije postat će jedan od najpoznatijih astronoma i popularizatora znanosti na svijetu, čovjek koji će milijunima ljudi približiti ideje o planetima, zvijezdama, izvanzemaljskom životu i mjestu čovječanstva u svemiru.

Ali 1958. bio je mladi znanstvenik koji je radio na jednom vrlo neobičnom vojnom projektu.

Jedan od njegovih zadataka bio je matematički modelirati širenje prašine i materijala izbačenog eksplozijom u uvjetima Mjesečeve gravitacije i vakuuma. Ti su izračuni bili važni jer je od količine i raspodjele izbačenog materijala ovisilo bi li eksplozija bila dovoljno uočljiva sa Zemlje.

Ali A119 nije bio samo projekt demonstracije sile.

U sačuvanom izvještaju nalaze se cijela poglavlja posvećena znanstvenim mogućnostima takvog događaja. Znanstvenici su razmatrali mogućnost mjerenja seizmičkih valova izazvanih eksplozijom, proučavanja lunarne unutrašnjosti, istraživanja svojstava površine te analize materijala izbačenog iz dubljih slojeva Mjeseca.

Posebno je zanimljiv dio koji se bavi organskom materijom na Mjesecu.

U to vrijeme znanstveno znanje o lunarnom okolišu bilo je mnogo skromnije nego danas. Prije nego što su sovjetske i američke sonde, a zatim i astronauti, detaljno proučili Mjesec, znanstvenici su još uvijek razmatrali brojna pitanja o njegovu podrijetlu i sastavu. U tom kontekstu projekt je proučavao bi li nuklearna eksplozija mogla izbaciti materijal iz lunarne površine koji bi se zatim mogao analizirati.

Dakle, Saganov doprinos nije bio samo nekakvo "računanje bombe”. Njegov rad bio je dio šireg pokušaja da se matematički predvidi što bi se dogodilo s materijalom i zračenjem nakon eksplozije i koliko bi se iz takvog događaja moglo naučiti.

Istodobno su postojali ozbiljni problemi.

Nuklearna eksplozija na Mjesecu ostavila bi radioaktivne produkte na površini i potencijalno bi kontaminirala područje koje bi budući znanstvenici željeli proučavati. Upravo je mogućnost takve kontaminacije kasnije postala jedan od razloga koje je Leonard Reiffel naveo kada je govorio o problematičnoj prirodi projekta.

Drugim riječima, znanstvenici nisu nužno bili oduševljeni idejom da se zbog jednog spektakularnog događaja trajno promijeni okoliš drugog nebeskog tijela.

I upravo je tu priča o A119 postala mnogo složenija od jednostavne priče o Amerikancima koji su „htjeli raznijeti Mjesec”.

Zanimljivo je da Sjedinjene Američke Države nisu bile jedine koje su ozbiljno razmatrale nuklearnu eksploziju na Mjesecu.

Glasine iz američkih novina iz 1957. bile su pretjerane i nisu bile dokaz da je Moskva tada već imala gotov plan za nuklearni napad na Mjesec. Međutim, početkom 1958. Sovjetski Savez doista je pokrenuo vlastiti niz lunarnih projekata pod širim kodnim oznakama E.

U siječnju 1958. Sergej Koroljov i Mstislav Keldiš poslali su sovjetskom političkom vrhu prijedloge za lunarni program koji je uključivao udar sonde u Mjesec i let oko Mjeseca radi fotografiranja njegove udaljene strane. U sklopu tog niza razvijan je i E-4, projekt koji je predviđao detonaciju nuklearnog oružja na Mjesecu.

Sovjetski projekt nije bio jednostavno kopiranje američkog A119. Oba su programa nastala u istom ozračju svemirske i nuklearne utrke, ali njihovi detalji i razvojni putevi nisu bili identični.

Ipak, cilj je u jednom važnom smislu bio sličan.

Pokazati svijetu da je njihova tehnologija sposobna dosegnuti Mjesec.

Za obje supersile Mjesec je postao mnogo više od znanstvenog objekta. Bio je simbol tehnološke moći, industrijske sposobnosti i političkog prestiža.

No oba su projekta ostala na razini planiranja.

Nijedna supersila nije detonirala nuklearnu bombu na Mjesecu.

Projekt A119 završio je u siječnju 1959. godine, ali ovdje povijest postaje manje jasna.

Često se navodi da su američki dužnosnici zaključili kako su rizici preveliki. To je razumno objašnjenje i u kasnijim izvorima spominju se opasnost neuspješnog lansiranja, mogućnost da nuklearna bojna glava ne pogodi Mjesec i rizik od radioaktivne kontaminacije.

Međutim, nema sačuvanog dokumenta koji bi nam omogućio da kažemo: "Ovo je bio službeni razlog otkazivanja Projekta A119.”

Sam Leonard Reiffel desetljećima kasnije rekao je da ne zna točan razlog zbog kojeg je projekt napušten. Prema njegovim riječima, jednostavno se promijenilo razmišljanje američkih dužnosnika.

Rizik lansiranja bio je svakako ozbiljan problem.

Ako bi raketa s nuklearnom bojnom glavom eksplodirala tijekom lansiranja ili skrenula s putanje, posljedice bi mogle biti katastrofalne. Sjedinjene Države tada još nisu imale iskustvo s pouzdanim lunarnim lansiranjima. Čak ni slanje obične sonde do Mjeseca nije bilo rutinska stvar.

A ako bi raketa promašila Mjesec?

Umjesto da završi na površini drugog nebeskog tijela, nuklearna bojna glava mogla bi se vratiti prema Zemlji, ovisno o putanji i okolnostima neuspjeha.

Postojao je i drugi problem.

Čak i ako bi misija bila uspješna, radioaktivna kontaminacija lunarne površine mogla bi otežati buduća znanstvena istraživanja. U izvještajima Projekta A119 upravo su znanstveni aspekti i mogući učinci na lunarni okoliš bili predmet detaljnog proučavanja.

Moguće je da je važnu ulogu imala i politička procjena.

Nuklearna eksplozija na Mjesecu možda bi bila spektakularna, ali isto tako mogla bi izazvati snažnu međunarodnu osudu. Nitko nije mogao sa sigurnošću znati kako bi svijet reagirao na prvu nuklearnu eksploziju izvedenu na drugom nebeskom tijelu.

Zbog toga je važno ne predstavljati kao činjenicu da je projekt otkazan zato što su Amerikanci odlučili da bi slanje čovjeka na Mjesec bilo bolji propagandni potez. To se ponekad navodi kao dio šire interpretacije svemirske utrke, ali nije potvrđeno kao službeni razlog za prekid A119.

Ono što znamo jest da je studija završila, da operativna misija nikada nije odobrena i da nuklearna bomba nikada nije lansirana prema Mjesecu.

Postojanje Projekta A119 ostalo je izvan javnosti desetljećima.

Većina izvorne dokumentacije nije preživjela. Prema kasnijem Reiffelovu svjedočenju, njegov je tim izradio osam izvještaja između svibnja 1958. i siječnja 1959., a dokumentacija koja je ostala u Armour Research Foundationu kasnije je uništena, 1987. godine. Zbog toga danas imamo samo dio slike.

Ironično, jedan od tragova projekta ponovno se pojavio zahvaljujući čovjeku koji će kasnije postati njegova najpoznatija znanstvena poveznica.

Carl Sagan je tijekom 1959. godine podnio prijavu za akademsku stipendiju Miller Institutea na Sveučilištu California u Berkeleyju. U toj je prijavi naveo naslove nekih radova povezanih s projektom A119.

Desetljećima kasnije, dok je pisac Keay Davidson istraživao Saganov život za njegovu biografiju Carl Sagan: A Life, naišao je na te podatke. Biografija je objavljena 1999. godine i sadržavala je informacije koje su otvorile pitanje je li Sagan kao mladi znanstvenik otkrio povjerljive informacije o tajnom projektu.

Nakon objavljivanja knjige uslijedila je rasprava u časopisu Nature. Leonard Reiffel tada je prvi put javno potvrdio svoje sudjelovanje u projektu i napisao da je Saganovo otkrivanje informacija smatrao kršenjem povjerljivosti projekta.

Reiffel je također izrazio snažno žaljenje zbog same ideje.

U jednom kasnijem intervjuu rekao je da ga je užasavala pomisao da je takva demonstracija sile uopće bila razmatrana kao način utjecanja na javno mišljenje. Također je naglasio da ne zna točan razlog zbog kojeg je projekt na kraju napušten.

Tek nakon medijskog interesa pokrenuti su postupci za dobivanje dokumentacije putem Zakona o slobodi informacija. Tada je jedan od glavnih izvještaja, "A Study of Lunar Research Flights, Volume I", postao dostupan javnosti.

Dokumenti koji su preživjeli danas daju rijedak pogled u način na koji su američki znanstvenici kasnih 1950-ih razmišljali o Mjesecu, nuklearnom oružju i svemiru.

I upravo zato je Projekt A119 mnogo više od bizarne fusnote u povijesti.

On pokazuje koliko je daleko utrka između SAD-a i SSSR-a mogla odvesti razmišljanje ljudi koji su živjeli u strahu od nuklearnog rata.

Jer samo nekoliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata čovječanstvo je došlo do točke na kojoj su znanstvenici ozbiljno računali što bi se dogodilo kada bi nuklearna eksplozija pogodila drugi svijet.

A onda se dogodilo nešto drugo. Umjesto nuklearne bombe, na Mjesec su poslani znanstveni instrumenti.

Sovjetska Luna 2 1959. godine postala je prvi ljudski izrađeni objekt koji je stigao do površine Mjeseca, a Luna 3 iste je godine fotografirala njegovu udaljenu stranu.

Sjedinjene Države nastavile su razvijati vlastiti lunarni program, koji će desetljeće kasnije kulminirati ljudskim slijetanjem na Mjesec.

A Projekt A119 ostao je samo ono što je od početka i bio: studija o mogućnosti da se na Mjesecu detonira nuklearno oružje.

Ali činjenica da je takva ideja bila dovoljno ozbiljna da američko zrakoplovstvo angažira znanstvenike, izradi osam izvještaja i detaljno prouči fiziku nuklearne eksplozije na Mjesecu govori dovoljno sama za sebe.

Projekt A119 danas zvuči gotovo nevjerojatno. Ali nije bio znanstvena fantastika.

Bio je stvaran tajni projekt iz najnapetijih godina Hladnog rata — projekt koji je ostao na papiru upravo zato što su ljudi koji su ga proučavali shvatili koliko bi cijena takvog spektakla mogla biti visoka.

A nekoliko godina kasnije, čovjek je na Mjesec ipak stigao Bez nuklearne bombe.

*uz korištenje AI-ja